4211. “I pozva svoju braću da jedu kruh” znači [poziv] da dobro iz Gospodinove Božanske Naravnosti učine svojim. To je jasno iz značenja “braće” kao onih koji su sada trebali biti povezani savezom, to jest prijateljstvom, i u unutarnjem smislu kao oni koji su vođeni dobrom i istinom (jer takvi ljudi se nazivaju “ braćo”, vidi 367, 2360, 3303, 3459, 3803, 3815, 4121, 4191); od značenja “jesti” kao pravljenja vlastitog, o čemu se govori u 3168, 3513 (kraj), 3832 (za zajedničke obroke i gozbe među drevnima značilo je pravljenje stvari koje su njihove i koje su povezane ljubavlju i milosrđem, 3596); i iz značenja “kruha” kao dobra koje proizlazi iz ljubavi, o čemu se govori u 276, 680, 1798, 3478, 3735, i u najvišem smislu znači Gospod, 2165, 2177, 3478, 3813. Budući da “kruh” u najvišem smislu znači Gospodina, to znači sve sveto što dolazi od Njega, odnosno znači sve dobro i istinito. A kako ne postoji drugo dobro koje je dobro osim dobra ljubavi i milosrđa, “kruh” dakle znači ljubav i milosrđe. Žrtve u prijašnjim vremenima nisu imale nikakvo drugo značenje, pa su se zbog toga nazivale jednom riječju “kruh”, vidi 2165. A nešto od mesa žrtava jelo se kako bi se mogla prikazati nebeska gozba - to jest, ujedinjenje kroz dobro koje proizlazi iz ljubavi i milosrđa. Isto se danas misli pod svetom večerom, jer je ona zamijenila žrtve i gozbe posvećenih stvari. Sveta večera je u Crkvi izvanjska praksa koja u sebi ima unutarnju stvarnost, a pomoću te stvarnosti pridružuje onoga koji se upravlja ljubavlju i ljubavlju s nebom, a preko neba s Gospodinom. Jer i u Svetoj večeri “jesti” znači stvarati vlastito - “kruh” je nebeska ljubav, a “vino” duhovna ljubav - toliko da dok ga osoba jede u stanju svetosti ništa drugo se ne opaža u nebo.
[2] Razlog zašto se koristi fraza “učiniti dobro iz Gospodnjeg Božanskog Prirodnog svojim vlastitim” je taj što je predmet dobro koje postoji kod pogana, jer to je dobro koje “Laban” sada predstavlja, 4189. Kada je čovjek pridružen Gospodinu, on nije pridružen samom Njegovom Vrhovnom Božanskom, nego Njegovom Božanskom Ljudskom, jer čovjek uopće ne može imati nikakvu ideju o Gospodinovom Vrhovnom Božanskom, jer ovo leži toliko daleko od bilo čega što on može zamisliti da blijedi potpuno iz vida i prestaje mu išta značiti. Ali on je u stanju imati ideju o Njegovom Božanskom Ljudskom. Jer svatko je povezan kroz misli i naklonost s jednim o kome može imati neku predodžbu, ali ne i s onim o kome ne može imati nikakvu predodžbu. Ako, kada čovjek razmišlja o Gospodinovom Ljudskom, svetost je prisutna u njegovim idejama, on također misli na svetost koja dolazi od Gospodina i ispunjava nebo, a u isto vrijeme misli na nebo, budući da nebo u svojoj cjelosti odgovara potpuno ljudsko biće, čija korespondencija ima svoje porijeklo u Gospodinu, 684, 1276, 2996, 2998, 3624-3649. Ovo objašnjava zašto nije moguće biti pridružen Gospodinovom Vrhovnom Božanskom, samo Njegovom Božanskom Ljudskom, i kroz to Božansko Ljudsko Njegovom Vrhovnom Božanskom. Otuda izjava u Ivanu 1:18 da nitko, osim jedinorođenog Sina, nikada nije vidio Boga, također izjava da nema puta do Oca osim kroz Njega; kao i iz izjave da je On Posrednik. Istina svega ovoga može se jasno prepoznati iz činjenice da su svi unutar Crkve koji deklariraju svoje vjerovanje u Vrhovno biće, a ipak zanemaruju Gospodina, ljudi koji uopće ne vjeruju ni u što, čak ni u postojanje neba. ili pakla, i koji štuju prirodu. A ako su takvi ljudi spremni učiti iz iskustva, bit će im jasno da zli, čak i oni koji su iznimno takvi, izjavljuju slično uvjerenje.
[3] Ali način na koji ljudi razmišljaju o Gospodinovom Ljudskom varira, ideje jedne osobe su različite od ideja druge, a jedna je osoba svetija od druge. Oni unutar Crkve mogu misliti da je Njegovo Ljudsko Božansko, i također da je On jedno s Ocem, jer On sam kaže da je Otac u Njemu i On je u Ocu. Ali oni izvan Crkve to ne mogu učiniti, s jedne strane jer ne znaju ništa o Gospodinu, a s druge strane jer je njihova ideja o Božanskom stečena isključivo iz vidljivih slika i opipljivih idola. Unatoč tome, Gospodin im se pridružuje putem dobra koje čine iz milosrđa i poslušnosti prisutnih u njihovim grubim predodžbama o Njemu. I to je razlog zašto se ovdje spominje kako oni dobro iz Gospodnje Božanske Prirodne čine svojim. Jer kada je Gospodin spojen s čovjekom, stanje misli i posljedična naklonost u njemu određuju točnu prirodu te veze. Oni koji imaju potpuno sveto poimanje Gospodina i koji u isto vrijeme imaju istinsko znanje i osjećaje za ono što je dobro i istinito - kao što to mogu imati oni unutar Crkve - pridruženi su Gospodinu kao Njegovom Božanskom Racionalno. Međutim, oni koji nemaju tako svetu predodžbu o Njemu i koji nemaju tako unutarnju predodžbu i naklonost, a ipak postoji dobro milosrđa kod njih, pridruženi su Gospodinu u pogledu Njegove Božanske Naravnosti. A oni čija je svetost još grublja pridruženi su Gospodinu kao Njegovoj Božanskoj osjetilnoj percepciji. Ovaj posljednji tip spajanja je ono što predstavlja “brončana zmija”, u smislu da su se oni koji su je gledali oporavili od ugriza zmije, Brojevi 21:9. Ovo je vrsta udruživanja koju imaju oni među nežidovima koji obožavaju idole, a ipak vode dobrotvorne živote u skladu sa svojom vlastitom religijom. Iz ovih razmatranja sada se može vidjeti što se misli pod učinkom dobra iz Gospodinove Božanske Prirodnosti, što se misli pod “Jakov je pozvao svoju braću da jedu kruh”.
