⁹ I rekoše mu: Gdje je Sara, žena tvoja? A on reče: Evo, u šatoru.

¹⁰ I reče: Vraćajući se, vratiću se tebi u ovo vrijeme života, i gle, Sara, tvoja žena, imaće sina. A Sara je slušala na ulazu u šator, i to je bilo iza njega.

¹¹ I Abraham i Sara su bili stari, u odmakloj dobi; Sari je prestalo što biva kod žena .

¹² I Sara se u sebi smijala i govorila: "Pošto sam uvenula, sad da spoznam nasladu? A još mi je i gospodar star!?

¹³ I Jehova reče Abrahamu: "Šta je to, da se Sara nasmijala, govoreći: 'Da, zar ću zaista roditi, a stara sam?'"

¹⁴ Hoće li išta biti predivno za Jehovu? U određeno vrijeme vratiću se tebi, prema vremenu života, i Sara će imati sina.

¹⁵ I Sara poreče, rekavši: Nisam se smijala; jer se bojala. A On reče: Ne, jer si se smijala.

¹⁶ I ljudi ustadoše odatle i pogledaše na lica Sodome; i Abraham je hodao s njima, da ih isprati.

¹⁷ I Jehova reče: Hoću li sakriti od Abrahama ono što činim?

¹⁸ I Abraham će biti za narod, velik i brojan, i svi narodi zemlje će biti blagoslovljeni u njemu.

¹⁹ Jer znam ga, zbog čega će zapovjediti sinovima svojim i kući svojoj poslije njega, i oni će držati put Jehovin, da čine pravdu i sud; da bi Jehova donio na Abrahama ono što je govorio o njemu.

²⁰ I Jehova reče: "Zato što je vika Sodome i Gomore postala velika, i zato što je njihov grijeh postao veoma težak,"

²¹ Sad ću sići i vidjeti jesu li učinili potpuni kraj prema njenom vapaju koji je došao do Mene, a ako nisu, znat ću.

²² I ljudi okrenuše svoja lica odatle, i pođoše prema Sodomi; a Abraham još stajaše pred Jehovom.

²³ I Abraham im je prišao bliže i upitao: “Zar ćeš uništiti i pravednog s opakim?” ?"

²⁴ Možda ima pedeset pravednih usred grada; hoćeš li i tada uništiti i ne poštedjeti mjesto zbog pedeset pravednih koji su usred nje?

²⁵ Daleko to bilo od tebe da tako postupaš: pogubiti pravednika s opakim, pa da pravedniku bude kao opakom; daleko to bilo od tebe! Zar neće Sudac cijelog svijeta postupati ispravno?

²⁶ I Jehova reče: Ako nađem u Sodomi pedeset pravednika usred grada, poštedjeću cijelo mjesto zbog njih.

²⁷ I Abraham odgovori i reče: "Evo, molim te, govorio bih svom Gospodu, a ja sam prah i pepeo."

²⁸ "Možda će nedostajati pet od pedeset pravednih ljudi; hoćeš li uništiti cijeli grad zbog tih pet? i On reče: Neću ga uništiti, ako nađem tamo četrdeset i pet."

²⁹ I još dodade da govori Njemu, i reče: Možda će se naći četrdeset tamo; i On reče: Neću to učiniti zbog četrdeset.

³⁰ I reče: Molim te, neka se moj Gospod ne razgnjevi, i ja ću govoriti: možda će se naći trideset tamo; i On reče: Neću to učiniti ako nađem trideset tamo.

³¹ I reče: Evo, molim te, htio bih govoriti Gospodu svome: možda će se naći dvadeset tamo; i On reče: Neću je uništiti zbog dvadeset.

³² I reče: Molim te, neka se moj Gospod ne razgnjevi, i govoriću samo ovaj put: možda će se naći deset tamo; i On reče: Neću ga uništiti zbog deset.

³³ I Jehova ode kad je završio govoriti s Abrahamom; i Abraham se vrati na svoje mjesto.

¹ I dva anđela dođoše u Sodomu u večernje vrijeme; i Lot sjedeše na vratima Sodome; i Lot ih ugleda, i ustade da ih sretne, i pokloni im se njegovim licem do zemlje.

² I reče: Evo, molim vas, gospodo moja, skrenite, molim vas, u kuću sluge vašega, i prenoćite, i operite noge svoje; i ujutro ćete ustati, i poći svojim putem; a oni rekoše: Ne, jer ćemo prenoćiti na ulici.

³ I veoma ih je nagovarao; i oni skrenuše k njemu, i dođoše u njegovu kuću; i on im priredi gozbu, i ispeče beskvasni hljeb; i oni jedoše.

⁴ ".Ali, prije nego su legli, ljudi iz grada, muškarci iz Sodome, opkolili su kuću, stari i mladi, sav narod iz svake četvrti"

⁵ I pozvaše Lota i rekoše mu: Gdje su ljudi koji dođoše k tebi ove noći? Izvedi ih k nama da ih upoznamo.

⁶ I Lot izađe k njima na ulaz i zatvori vrata za sobom.

⁷ I reče: Molim vas, braćo moja, ne činite zla.

⁸ Evo sada, imam dvije kćeri, koje nisu upoznale čovjeka; sada ću ih izvesti k vama, i možete učiniti s njima što je dobro u vašim očima; samo ovim ljudima ne činite ništa; jer zato su došli u sjenu greda krova moga.

⁹ "I oni su odgovorili: “Odmakni se!” Onda su ponovo rekli: “Ovaj je stigao kao pridošlica, a hoće bezuvjetno biti i sudac; sad ćemo s tobom postupiti gore nego s njima.” Uto su snažno nasrnuli na čovjeka Lota i prišli da razbiju vrata.."

¹⁰ I ljudi pružiše ruku svoju, i uvedoše Lota u kuću k sebi, i zatvoriše vrata.

¹¹ I ljude koji su bili na ulazu u kuću udariše sljepilom, od malog pa do velikog; i trudili su se da nađu ulaz.

¹² I ljudi rekoše Lotu: Imaš li još koga ovdje? Zeta, sinove tvoje, i kćeri tvoje, i koga god imaš u gradu, izvedi ih iz mjesta.

¹³ Jer ćemo uništiti ovo mjesto, jer njihov vapaj postade velik pred Jehovom; i Jehova nas posla da ga uništimo.

¹⁴ I Lot izađe, i reče svojim zetovima koji su trebali uzeti njegove kćeri, i reče: Ustanite, izađite iz ovog mjesta, jer će Jehova uništiti grad. A u očima svojih zetova bio je kao onaj koji se šali.

¹⁵ I kad zora svanu, anđeli su insistirali da Lot požuri, govoreći: Ustani, uzmi ženu svoju i dvije kćeri svoje koje su nađene, da ne budeš uništen u bezakonju grada.

¹⁶ I on oklijevaše; i ljudi uhvatiše njegovu ruku čvrsto, i ruku njegove žene, i ruku njegovih dviju kćeri, sa sažaljenjem Jehovinim nad njim, i izvedoše ga, i postaviše ga izvan grada.

¹⁷ I dogodi se, dok su ih izvodili van, da On reče: Bježi za dušu svoju; ne osvrći se iza sebe, i ne staj na cijeloj ravnici; bježi prema planini, da ne budeš uništen.

¹⁸ I Lot im reče: »Nemoj, Gospodine, molim te!.

¹⁹ Gle, molim te, tvoj sluga je sam našao milost u tvojim očima, i ti si uvećao svoju milost, koju si učinio sa mnom, da učiniš da moja duša živi, i nisam u stanju pobjeći na planinu, da me zlo ne zadesi, i da ne umrem.

²⁰ Gle, molim te, ovaj grad je blizu da pobjegnem onamo, i mali je. Pusti me, molim te, da pobjegnem onamo; zar nije mali? I duša moja će živjeti.

²¹ I reče mu: Evo, prihvatio sam tvoje lice kao ove riječi: "Uslišat ću ti i tu molbu i neću zatrti grada o kojemu govoriš..

²² Požuri, bježi onamo, jer ne mogu učiniti ništa dok ne dođeš onamo. Zato nazva ime grada Zoar.

²³ Sunce je zašlo na zemlji, i Lot dođe u Zoar.

²⁴ I Jehova učini da kiša pada na Sodomu i na Gomoru, sumpor i vatra od Jehove iz nebesa.

²⁵ I On zatre one gradove i svu ravnicu i sve žitelje gradske i raslinje zemaljsko.

²⁶ I žena njegova pogleda unazad za njim, i postade stub soli.

²⁷ I Abraham ustade rano ujutro, na mjesto gdje je stajao pred Jehovom.

²⁸ I pogleda na lica Sodome i Gomore, i na sva lica zemlje ravnice, i vidje, i gle, dim zemlje se dizao, kao dim peći.

²⁹ I dogodilo se, kad je Bog uništio gradove u ravnici, da se Bog sjetio Abrahama, te otposlao Lota iz središta propasti kad je rušio gradove u kojima je Lot prebivao.

³⁰ I Lot izađe iz Zoara, i nastani se u planini, i njegove dvije kćeri s njim; jer se bojao nastaniti u Zoaru; i nastani se u pećini, on i njegove dvije kćeri.

³¹ I prva reče mlađoj: Naš otac je star, i nema čovjeka na zemlji da dođe k nama po putu sve zemlje.

³² "Hajde, da napojimo našeg oca vinom, i da legnemo s njim, i da učinimo da sjeme od našeg oca živi."

³³ I dadoše ocu svom vino da pije te noći; i prva se uđe, i leže s ocem svojim; a on ne znade kad ona leže, ni kad ustade.

³⁴ I bi sutradan, i reče prva kći mlađoj: "Gle, ja ležah sinoć s ocem našim; dajmo mu vina da pije i večeras, i uđi ti, i lezi s njim, i učini da sjeme od oca našeg živi."

³⁵ I dadoše ocu svom vina da pije i te noći; i mlađa ustade, i leže s njim; i on ne znade kad ona leže niti kad ustade.

³⁶ I dvije kćeri Lotove zatrudnješe od svog oca.

³⁷ I prvorodna rodi sina, i nazva ga Moav; on je otac Moava sve do danas.

³⁸ I mlađa takođe rodi sina, i nazva ga Ben-Ami; on je otac sinova Amonovih do danas.

¹ I Abraham je  otišao odande prema jugu zemlje i nastanio se između Kadeša i Šura, te boravio u Geraru.

² I Abraham reče za Saru, ženu svoju: "Ona je sestra moja." I Abimeleh, kralj Gerara, posla i uze Saru.

³ I Bog dođe Abimelehu u snu noći, i reče mu: "Evo, umrijećeš zbog žene koju si uzeo, jer je ona udata za muža."

⁴ I Abimeleh nije prišao njoj; i reče: Gospode, hoćeš li ubiti i pravedan narod?

⁵ Rekao mi je: Ona je moja sestra? I ona sama je rekla: On je moj brat; u čestitosti srca mog i u nevinosti ruku mojih učinio sam ovo.

⁶ I Bog mu reče u snu: I ja znam da si to učinio u čestitosti srca svoga; i ja sam te zadržao da ne sagriješiš protiv Mene; zato ti nisam dopustio da je dotakneš.

⁷ A sad vrati čovjeku ženu, jer je prorok, i on će moliti za tebe pa ćeš živjeti; a ako je ne vratiš, znaj da ćeš zasigurno umrijeti: ti i svi tvoji!.

⁸ I Avimeleh ustade rano ujutro, i pozva sve svoje sluge, i izgovori sve ove riječi u njihove uši; i ljudi se veoma uplašiše.

⁹ I Abimeleh pozva Avrama i reče mu: "Što si nam to učinio? I u čemu sam ti zgriješio da si na mene i na moje kraljevstvo donio veliki grijeh? Učinio si mi djela koja se ne bi smjela činiti."

¹⁰ I Abimelek je upitao Abrahama: “Što si vidio kad si ovo djelo učinio?

¹¹ I Abraham pak reče: »Mislio sam naime: ‘Zacijelo nema straha Božjega u ovome mjestu pa će me ubiti zbog žene moje ."

¹² A onda, ona je uistinu moja sestra: kći je moga oca, iako ne i moje majke, pa je pošla za me. I postala je meni žena.

¹³ I bilo je, kad me Bog odveo iz doma oca mog, da sam joj rekao: Ovo je milost tvoja koju ćeš učiniti sa mnom; na svakom mjestu kamo dođemo, reci za mene, On je moj brat.

¹⁴ I Abimeleh uze stado i krdo, i sluge i sluškinje, i dade Abrahamu; i vrati mu Saru, ženu njegovu.

¹⁵ I Abimeleh reče: "Evo, zemlja moja je pred tobom; nastani se u onome što je dobro u očima tvojim."

¹⁶  I Sari reče: "Evo tisuću srebrnika što ih dajem tvome bratu: neka ti budu koprenom pred očima sviju što su s tobom. I ona je bila opravdana."

¹⁷ I Abraham se pomoli Bogu, i Bog iscjeli Abimeleha, i njegovu ženu, i njegove sluškinje; i one rodiše.

¹⁸ Jer Jehova je zbog Sare, žene Abrahamove, zatvorio je svaku utrobu u domu Abimelekovu.

¹ I Jehova posjeti Saru, kao što je On rekao; i Jehova učini Sari kao što je govorio.

² I Sara zače i rodi sina Abramu za njegovu starost, u određeno vrijeme, o kojem mu je Bog s njim govorio.

³ A sinu koji mu se rodi, kojega mu rodi Sara, Abraham mu nadjenu ime Izak.

⁴ I obreza Abraham Isaka, sina svoga, sina na osmi dan, kao što mu je Bog zapovjedio.

⁵ I Abrahamu je bilo sto godina kada mu se rodio sin Isak.

⁶ Tada reče Sara: "Smijeh mi Bog pripravi, i svaki, koji čuje o tom, smijat će se ss mnom.

⁷ I ona reče: “Tko bi rekao Abrahamu da će Sara djecu dojiti? Jer sam mu sina rodila u starosti njegovoj.

⁸ I dijete je raslo i bilo je odbijeno od dojke; i Abraham priredi veliku gozbu, na dan kada je Izak bio odbijen od dojke.

⁹ I Sara vidje sina Hagare Egipćanke, kojeg je rodila Abramu, kako se ruga.

¹⁰ I reče Abrahamu: "Otjeraj ovu sluškinju i njenog sina; jer sin ove sluškinje neće naslijediti s mojim sinom, s Izakom."

¹¹ I riječ bijaše veoma zla u očima Abrahamovim, zbog sina njegovog.

¹² I Bog reče Abrahamu: "Neka ti ne bude zlo u očima zbog dječaka i zbog tvoje sluškinje; sve što ti Sara kaže, poslušaj njen glas, jer u Izaku će se tvoje sjeme nazvati."

¹³ I sina sluškinje ću postaviti za narod, jer je on tvoje sjeme.

¹⁴ I Abraham ustade rano ujutro, i uze hljeb i mješinu vode, i dade ih Hagari, i stavi ih na njeno rame, i dijete, i posla je; i ona ode i zaluta u pustinji Beer-šebe.

¹⁵ I voda je nestala iz boce, i ona baci dijete pod jedan od grmova.

¹⁶ I ode i sjede sama, udaljivši se na udaljenost od otprilike dometa strijele od njegove prisutnosti; jer reče: Neka ne vidim smrt djeteta; i sjede daleko od njegove prisutnosti; i podiže svoj glas, i plakaše.

¹⁷ I Bog je čuo glas dječaka pa je anđeo Božji doviknuo Hagari s neba i rekao joj: “Što ti je, Hagaro? Ne boj se! Jer je Bog čuo glas dječaka tamo gdje je.

¹⁸ Ustani, podigni mladića, i učini svoju ruku čvrstom s njim, jer ću ga učiniti velikim narodom.

¹⁹ I Bog otvori oči njezine, i ona ugleda zdenac vode, i ode i napuni bocu vodom, i dade dječaku da pije.

²⁰ I Bog bijaše s mladićem, i on je rastao, i nastani se u pustinji, i postade strijelac luka.

²¹ I prebivaše u pustinji Parana; i njegova majka uze mu ženu iz zemlje Egipta.