659. Ni jedno zlo koje je predmet misli nije uračunato čovjeku, pošto je on tako stvoren da bude sposoban razumjeti i posljedično tome misliti ili dobro ili zlo, dobro od Gospoda, a zlo od pakla. Jer on je na sredini između njih i ima sposobnost odabiranja ili jednog ili drugog iz slobodne volje u duhovnim stvarima, što je tema koja je već bila obrađena u njezinom vlastitom poglavlju. Pošto on ima ovu silu odabira iz slobode, on može htjeti ili ne htjeti. Što hoće je primljeno od strane njegove volje i prisvojeno, ali što on ne hoće nije primljeno i time nije prisvojeno. Sva zla kojima je čovjek sklon od rođenja su upisana na volju njegovog prirodnog čovjeka, i ova, u onoj mjeri u kojoj on crpi iz njih, pritječu u njegove misli. Slično tome dobra i istine odgore od Gospoda također utječu u njegove misli, i tamo su uravnotežene poput utega na tezuljama vage. Ako čovjek onda prisvoji zlo, ono je primljeno od strane stare volje, i nadodano njegovu skladištu; ali ako prisvoji dobro i istinu, Gospod onda formira novu volju i novo razumijevanje iznad stare. Tamo Gospod uzastopno usađuje nova dobra posredstvom istina, a posredstvom ovih on podređuje zla koja se nalaze ispod, otklanja ih i sve stvari vraća u red. Iz ovog je očigledno da misao ima pročišćavajući i odstranjujući učinak na nasljedna zla. Ako bi, prema tome, zla koja su predmeti jedino misli, bila uračunata čovjeku, ponovno formiranje i preporod ne bi bili mogući.
