1909. Da on je ušao u Hagaru znači spajanje unutarnjeg čovjeka sa životom naklonosti za znanje jasno je iz značenja Hagare kao života vanjskog ili prirodnog čovjeka, o čemu se govori gore u stihu Postanak 16:1 ; a da je ovaj život život naklonosti za znanje jasno je iz značenja egipatske služavke, koje je također spomenuto gore. Postoje mnoge naklonosti koje pripadaju vanjskom čovjeku, a svaka je posvećena vlastitoj upotrebi. Međutim, nadmoćnija od svih njih je naklonost prema spoznajama i znanju kada je njen cilj da osoba postane istinski razumna, jer tada ima dobro i istinu kao cilj. Sam život unutarnjeg čovjeka teče u sve osjećaje prirodnog čovjeka, ali ondje varira prema ciljevima koji se žele vidjeti. Kada se ulijeva u osjećaje koji imaju svijet kao cilj u pogledu, taj cilj prima život od onog života koji teče, i postaje svjetovni život. Kada se ulijeva u osjećaje koji imaju sebe kao cilj u pogledu, taj cilj prima život od onog života koji ulazi, i postaje tjelesni život. A tako je i sa svim drugim osjećajima kad u njih uđe život. Iz toga žive zle želje i lažne predodžbe, ali život suprotan ljubavi prema dobru i istini.
[2] Dok teče, život nije usmjeren ni prema čemu osim prema cilju koji se vidi, jer kod svakoga je taj cilj njegova ljubav, a samo je ljubav ta koja živi. Sve ostalo u njemu je čisto izvedeno, gledajući svoj život s cilja. Svatko može vidjeti kakav život ima, samo da sazna kakav kraj ima u vidu. On ne mora otkriti prirodu svih svojih ciljeva, jer njih je bezbroj, koliko i njegovih namjera, a gotovo onoliko koliko i prosudbi i zaključaka do kojih dolazi njegovim mislima. To su samo sekundarni ciljevi koji proizlaze iz glavnog ili mu teže. Sve što treba otkriti je kraj koji mu je draži od svih drugih i u usporedbi s kojim su svi drugi kao ništa. Ako ima sebe i svijet kao cilj, neka prizna da je njegov život život pakla; ali ako mu je cilj dobro bližnjega, opće dobro, kraljevstvo Gospodnje, a prije svega samoga Gospodina, neka prizna da je njegov život nebeski.
